“TO MOGU SAMO LJUBAVLJU I SRCEM URADITI VATROGASCI,
VATROGASCI LJUDI HUMANI,
HUMANISTI KOJI VOLE SVOJU DOMOVINU I SVOJU ZEMLJU,
KOJI VOLE SVOG SUSJEDA I SVOG BRATA,
KOJI UČINE ONO ŠTO MOGU UČINITI
LJUDSKE RUKE KADA TRBA STVORITI USLOVE,
DA BUDE BOLJE SUTRA, DA BUDE BOLJE
U OSIGURANJU LJUDI I IMOVINE.
JER ONO ŠTO STE VI NAPRAVILI
JA MORAM REĆI, NISAM VIDIO NITI JEDNOM
VATROGASNOM DRUŠTVU.
PREMA TOME TAJ POSAO KOJEG VI RADITE
JE DUBOKO HUMAN, DUBOKO VRIJEDAN
POŠTOVANJA I JA SE KLANJAM VAŠIM
RUKAMA, VAŠIM DJELIMA.”
Dr. Franjo Gregurić, 29.kolovoza 1997
—————————————————————————————————————————————————
VATROGASAC DOBROVOLJAC
Sviro sirena
Ni pitonje
Je spiš, ili jiš
Ostaviš sve
I ažvelto tarciš
Intervencija
Komu gori
Di gori, ca gori
Dobrovoljac vatrogasac
Sa ugnjom se tuce
A izbonde gledaju i I muce
Jer svi oni ogonj ne poznaju
Nego zbonde zanovetaju
Kal u misto ogonj reži
Cijadin se svi naježi
Je to fabrika oli kuća
Težje onda dihću pluća
Vajo isposit
I nonota I unuka
U štumak je
Grop I muka
Venja gomu
Skale I cerodi
Na ponistru tumba sidro
Atento Ivo
Da ne sklizneš
Vajo sposit Margaritu
Da ne gremo sal po Splitu
Kal se buškon
Ogonj krivi
Cijadin se svi uživi
Puno…Puno dima
Stoj atento
Šoto vento
Može te ošmudit
Ocornit, vije izgorit
Dobro te opeć
Komu ćeš se žalit I reć
U bušak vajo dežurat
Po noći ne spat
U smaršku, pol bur
Na stinu zakunjat
Jo son dobrovoljac
Ništa mi to ni teško napravit
Ali mi je teško cut
Ma vidi koji je no
Makako I uncut
Drugi put kal sirena zavije
Opet tarciš, ne pito se dije
Jesi budan oli spiš
Velik si covik Ti
Ništa ne išćeš
A puno doš
Jer Ti kume, oto znoš
Ca covik
U mijor godišć
Napravi I stvori
U hip sve izgori
Na dobrovoljca vatrogasca
Se ne smi šparanjat
Njemu vajo
Sve kupit I dat
Jer tu je jubov
Tu iz sarca nadire
I stalno ga tire
Tu njegovu tilo nosi
Da se ogonj
Cin pri izgosi.
Ante Božanić, Pepe kalafot iz Komže
—————————————————————————————————————————————————
KOMIŠKI ANĐELI ČUVARI
Malo se o njima govori i piše, a bez njih bi izgorili odavno. Samozatajni su i skromni, iako barataju teškom artiljerijom: i šmrkovima, i vodenim topovima, i ljudima s kojima i najužarenije pojave imaju ozbiljnih problema. Tu su već desetljećima. Dakako, riječ je o Dobrovoljnom vatrogasnom društvu “Komiža”.
U vremenu kada je malo toga ostalo što se radi dobrovoljno, pa i kad je sve teže ostati, tek tako, dobre volje, ovo Društvo nam može biti uzorom u mnogo čemu: od onih temeljnih ljudskih vrijednosti – da je ljubav prema bratu čovjeku, Prirodi i općem dobru, prije svega crta nečijeg osobnog, individualnog karaktera, koju ne može nadoknaditi ni zamjeniti niti jedan proračun! – do besprijekorne organizacije, koja štima, u maloj i od mnogih otpisanoj Komiži, unatoč krizi i sveopćem rasulu u državnoj birokraciji, koja škripi od glave do repa.
Bilo bi teško nabrojiti sva imena koja čine ovo Društvo živim i djelatnim, no jedno je sigurno: komiški anđeli čuvari doista postoje! Kriju se tu negdje oko nas. U nekim kućama ima ih i po dva-tri. Odazivaju se na poziv sirene. I Komiža im ima zašto biti zahvalna! I biti ponosna na njih.
Dio teksta iz članka : “Komiški anđeli čuvari”, MojotokVis, travanj 2011 godine, autor Vinko Kalinić.